RECENZIJA: "ŽRTVA PIJUNA / Pawn Sacrifice" (2015.) - Genijalnost svedena na karikaturu - MovieLand

Ne znam koliko je filmova snimljeno o Capablanci, Kramniku, Kasparovu, Botivniku, Aljehinu, Talu ili Carlsenu no znam da je „Žrtva pijuna” treći igrani film u kojem se na neki način spominje Bobby Fischer. Čak ni oni koji nikad za nekog od navedenih šahista nisu čuli, vrlo vjerojatno su čuli za Fischera. Njegov uspon do titule svjetskog prvaka u šahu, sportu kojim je godinama dominirao Sovjetski Savez, tematiziran je ovim filmom. Prije svega, Fischer je označio kraj sovjetske dominacije, ali je igrajući šah i sam postao pijun jedne daleko opasnije igre koju poznajemo pod nazivom Hladni rat. „Žrtva pijuna“ je film kojem bi se dalo štošta zamjeriti i koji ne ispunjava do kraja misiju oslikavanja biografske priče nesvakidašnjeg prvaka, ali je od tri igrana filma koja sam spomenuo (ostala dva su „Fresh“ (1994.) i „Tražeći Bobbyja Fischera“ (1993.)) jedini koji izravno tematizira najpopularnijeg, ali i najkontroverznijeg šahovskog prvaka.

Projekt naslovljen „Žrtva pijuna“ kao okosnicu je uzeo uspon Bobbyja Fischera svjesno odlučivši kako će šahovski genij pokušati ispreplesti s nedostacima u karakteru. Naslov filma uzet je iz „najpoznatijeg šahovskog dvoboja ovog stoljeća“ kako ga naziva Bill Nighty u HBO-ovom TV filmu „Djevojka iz kafića“, kad je baš zbog neočekivane žrtve pijuna Fischer preokrenuo dvoboj protiv Spaskog. No, film bi se mogao interpretirati i kao žrtovanje Bobbyja Fischera propagandnoj mašineriji Hladnog rata. Obje te interpretacije odgovaraju naslovu, ali iz ove druge proizlazi i glavni nedostatak filma koji će zamijetiti svatko tko imalo poznaje Fischerovu biografiju. Film priču prekida nakon osvajanja naslova svjetskog prvaka, ne obrađujući pritom godine koje je Fischer proveo u izolaciji. S obzirom na pristup koji su si scenaristi zadali, ocrtavanje karakterne poremećenosti koja u mnogočemu podsjeća na paranoje „Genijalnog uma“, to je veliki propust. Prvenstveno zato jer bi fokus na kasnije godine, Fischerov izgon iz SAD-a zbog meča koji je odigrao u Beogradu 1992., traženje azila po Europi pa sve smrti na Islandu dovelo u pitanje način na koji su scenaristi odlučili prikazati njegove ranije godine. Naime, Fischerov se stav prema službenoj politici SAD-a može opisati kao izrazito kritičan, a ovdje je on u najbolju ruku prešućen; pokazana je samo njegova opsesija KGB-om i sovjetskim podvalama. Taj jednostrani prikaz najveći je minus ovako kompleksne priče iako se donekle može razumjeti da autori filma nisu htjeli kompromitirati sliku šahovskog genijalca koju je, smiješnom odlukom da ga prizna za doživotnog svjetskog prvaka, podgrijao i američki Kongres.

U dijelu kojim se film bavi vrijedi istaknuti glumu. Tobey Maguire je odlično odglumio Fischera iako imam dojam da ga se htjelo učiniti luđim nego što je, barem prema svjedočenju šahista koji su s njime igrali, on stvarno bio. U filmu je Fischer prikazan kao dijete koje mrzi remije, igra isključivo na pobjedu ili poraz i do kraja filma taj prikaz njegove djetinje tvrdoglavosti ostaje prisutan. Fischer je, poantira film, bio prvi šahist koji je bio svjetska megazvijezda. Nogomet je imao Pelea i Cruijffa, košarka Abdul-Jabbara, tenis Borga, glazba Zeppeline a šah Bobbyja Fischera. Njegov zahtjev prema Spaskom, da odigraju meč bez kamera i publike, prije druge partije dvoboja za prvaka svijeta 1972. to dokazuje. Ekscentričan, paranoičan, poremećen i genijalan. Četiri pridjeva kojima „Žrtva pijuna“ opisuje Bobbyja Fischera. Ne kažem da je taj opis netočan, ali je krajnje pojednostavljen. Takav je uostalom, već uobičajeno, i opis sukobljenih strana u Hladnom ratu. Sveden na razinu karikature, poimanja američkog dobra i sovjetskog zla, čak i ovdje gdje je sukob sveden na šahovsku ploču djeluje izlizano i neuvjerljivo. Najveći problem „Žrtve pijuna“ je što je on Bobbyja Fischera pokušala napraviti šahovskog Balbou ili La Mottu. Tobey Maguire je možda odglumio najbolje dosad, ali nije mogao izvesti tu transformaciju koja se stalno imputirala. Za to nije on kriv. Problem je što transformacije nije ni bilo.

Liev Schrieber je, u okvirima uloge, odličan Boris Spaski. Znamo ga kao Raya Donovana, ali Schrieber i ovdje pokazuje da je glumac koji ima u sebi materijal za velike filmove. Sveden na tipiziranu ulogu Fischerova oponenta, s premalo karakterizacije da bi došao do izražaja, Schrieber je posao odradio korektno. Zbog načina na koji je napisan nije ni mogao drugačije. Njegov ključni moment, trenutak u kojem mimo svih pravila odlučuje prihvatiti Fisherove želje, jer „ne želi ostati prvak na takav način“ prezentiran je kao razgovor s agentima KGB-a koji ga „sigurno slušaju“. Šteta, opet je SSSR sveden na iskonsko zlo, a Spaski na čovjeka u rukama sustava, ali isto tako čovjeka koji jedini u poziciji da mu oponira. Nažalost, filmu nedostaje dubina antagonista. Osjećaj rivalstva koji je odlično pogođen u „Rockyju“ ili u filmu „Rush“, pa i u druga dva „šahovska filma“ iznad. Tu nema ničega. Dvoboj dva svjetska prvaka sveden je na sukob karikatura, a to je zbilja velika šteta.

Edward Zwick, redatelj filma, od takvog je materijala napravio solidan i gledljiv film. Ako se ostave po strane karikaturalnosti tipične za američki prikaz Hladnog rata (u što ne računam „Amerikance“ i još nekoliko filmova) „Žrtva pijuna“ prikazuje čovjeka koji, mentalnoj nestabilnosti usprkos, uspijeva postati svjetski prvak u vrijeme kad se to nije činilo vjerojatnim. To što je to napravio u ljeto 1972., doba kulminacije Vijetnamskog rata i početaka afere Watergate, ali i u doba kad postaje sve očitije zaostajanje zemalja Varšavskog pakta za razvijenijim zapadom, učinilo ga je samo pijunom, kotačićem u borbi velikih sila. Jednom kad je poslužio svrsi, taj kotačić je odbačen. „Žrtva pijuna“ dovršena je na više razina. Najzanimljivija je to ideja filma. Šteta što se nije do kraja realizirala, što nije nastavila tim putem.

Ovdje se, nažalost, dvoboj titana svodi na dvoboj karikatura. Pritom je, čini mi se, fascinantna priča o poremećenom šahovskom geniju koji je postao talac svojih paranoja ostala neispričana. Ako odem, kao scenaristi, u karikaturalnu krajnost rekao bih da je film potvrdio svoj naslov. „Žrtva pijuna“ je snimljena. Doduše, čini mi se da je pijun žrtovan uzalud i da ovakva priča zaslužuje nešto potpuniju verziju iako će ljubitelji šaha i u ovakvoj bez sumnje – guštati.