DANČI BIRA: "KES" (1969.) - Gnjev i sloboda dječaka i sokola. - MovieLand

Ken Loach jedan je od onih redatelja od kojih očekuješ određen tip filma. Socijalna tematika, radnička Engleska koja je udaljena od svjetala reflektora i drama postojanja kad egzistencija dolazi pod znak pitanja. „Kes“ je bio prvi njegov film koji sam gledao i jedan od prvih filmova zbog kojeg sam plakao. Nije me to strah priznati jer sam baš gledajući „Kes“ vidio onu djetinjastu povezanost čovjeka i prirode koju smo skloni zaboraviti. Loach je radeći ovaj film iskoristio povezanost dječaka i sokola kako bi pokazao da je priroda iskrenija od ljudi, a i da se inteligencija ne nalazi uvijek u ocjenama.

Gledajući „Kes“ osjećao sam simboliku u zraku. Ljudski je duh nesputan, divlji poput sokola pa je zato „Kes“ simbolika onoga što čovjek može učiniti. Potencijal postoji. No, sustav vrlo često svojim ustaljenim i neinventivnim očekivanjima taj potencijal odbija prepoznati. „Kes“ je film o čovjeku i prirodi, o potencijalu i njegovu ostvarenju. No, to je istodobno i priča o radničkoj Engleskoj prije Margaret Tatcher. Sve u svemu, riječ je o potresnom i dubokom filmu koji se ne zaboravlja.

U tom je smislu „Kes“ simbol bijega od neperspektivne radničke Engleske, svijeta koji treba kritizirati, ali koji za Billyja, glavnog junaka filma, nema alternative. Taj petnaestogodišnji dječak osuđen je na eskapizam, simbol kojeg će postati njegov sokol. Svijet je to osuđen na industriju i ugljenokope, u kojem prevladava nezainteresiranost i predodređene socijalne uloge. Kako Billy govori jedinom učitelju koji za njega pokaže interes, učitelji ne slušaju nas – mi ne doživljavamo njih. Takva nezainteresiranost ne vlada samo u školskim klupama nego svugdje. Sokol je u tom smislu ne samo bijeg, nego i jedino iskreno što Billy nalazi. Simbol nade.

Izvanredni David Bradley sjajno je odigrao petnaestogodišnjeg mladca koji se povezuje s prirodom i životinjama zato što je sve oko njega daleko i neprirodno. Zaista, dječak briljira u ovom filmu dok Loach majstorski koristi njegove ekspresije kako bi pokazao otuđenost kapitalizma od čovjeka i prirode istodobno. Iskorištavanje i zatiranje svake ljudskosti i individualizma ne dovodi do slobode nego je, kao što često biva u filmovima ovog sjajnog redatelja, simbol nove i naprednije vrste ropstva. Dok gledamo „Kes“ kao da gledamo tmurnu viziju svijeta u kojem živimo. U toj viziji nema etiketa, ambalaže i celofana. Moderni je to Dickens, moderni „Oliver Twist“, no Loach itekako dobro zna što nam servira pa je kraj ovdje daleko realniji i mračniji nego što je to kod Dickensa slučaj.

Zanimljivo je primijetiti kako se likovi u filmu nose s očekivanjima sustava, kao i razočaranju koji neminovno slijedi iz „modernog ropstva“. Nigdje to nije pokazano s više karikaturalnosti nego u liku Billyjeva profesora tjelesnog koji svoje frustracije pokazuje time što nosi dres Bobbyja Charltona i utvara si da mu je ravan. Njegova publika su, za razliku od Bobbyjeve, školska djeca koja dječje naivno prozru jadno pomaknutu predstavu, no nitko mu se – osim donekle Billyja – zbog njegove pozicije moći ne usudi to jasno pokazati.

Britanski filmski institut uvrstio je „Kes“ među deset filmova koje bi svakako trebalo pogledati prije četrnaeste godine, ali ovo je film i za zahtjevniju filmsku publiku. Riječ je o jednom od najboljih britanskih filmova uopće, a u njemu se vidi Loachevo majstorstvo što će se dodatno izbrusiti u njegovim narednim filmovima. No, koliko god osobno volio Kena Loacha, rijetko je gdje iskren i neposredan kao u ovom genijalnom filmu. Publika s pretplatom na Cinemax može ga pogledati ovih dana, a svima ostalima preporučam da nabave sjajno DVD izdanje koje je izdao „Criterion“.

„Kes“ treba promatrati u kontekstu vremena kad je snimljen. 1969. godine Ken Loach je nastojao artikulirati gnjev cijele jedne generacije, generacije koja je iznjedrila „Beatlese“ i „Stonese“, generacije koja se ne sjeća Drugog svjetskog rata. „Kes“ je simbol generacije koja odbija šutjeti, koja je divlja i nesputana kao sokol. Budućnost te generacije, kao i ideala koje je sa sobom donijela, po Loachu nije optimistična. Uvijek će se naći neki primitivac sa svojim jednostavnim potrebama iza kojih se sve plemenito i uzvišeno mora sakriti.

Možda baš zato, „Kes“ možemo tretirati i kao upozorenje. Primitivcima ne smijemo dati da nam slome duh. Sloboda je divlja i nesputana. Ne smijemo dopustiti sustavu da ju ograničava jer smo na koncu ljudi, a ne samo brojevi. Sloboda je ovdje i privilegij, nešto što treba zaraditi. Zato, „Kes“ ima svoju vrijednost i gotovo pedeset godina nakon što je nastao. Zato je, nakon svih ovih godina, legendaran poput redatelja koji ga je napravio.