RECENZIJA: "Hail Caesar! / AVE CEZARE!" (2016.) - Slikovnica labavo povezanih referenci - MovieLand

Tko je Eddie Mannix? Po nekima je riječ o čuvaru skrivenih tajni Hollywooda, a po drugima riječ je o klasičnom nasilniku ranog studijskog sustava. Eddie Mannix, što se nas tiče, junak je filma „Ave Cezare“, najnovijeg naslova braće Cohen. Iako je Eddie Mannix stvarna povijesna ličnost, „Ave Cezare“ nije biografski film. On je istodobno i posveta i satirična kritika kako studijskog sustava tako i biblijskih spektakala. U njemu se može prepoznati svašta, npr. „Ben Hur“ i „Quo Vadis“, a onima koji su pogledali „Barton Fink“ može se činiti i da su Coheni zatvorili krug. Eddie Mannix, glavni junak ovog filma, podsjeća na onovremenog Raya Donovana. On spašava studijske zvijezde od potencijalnih skandala, desna je ruka vlasnika studija (MGM) dok istodobno objedinjuje sve ono što je dovelo do kraha studijskog sustava koncem šezdesetih. „Ave Cezare“ je priča o tom vremenu, o tim samozvanim „Cezarima“.

Zabavno je samo pokušati nabrojati sve reference koje su Coheni upotrijebili stvarajući ovu dojmljivu slikovnicu klasičnog Hollywooda. No, problem je što je u nabrajanju referenci i vizualnih asocijacija zaboravljena priča. Ona često djeluje nepovezano i nabacano. Likovi imaju smisla ako se prepoznaju reference, no ako su one nepoznate ili neprepoznate, onda je narativ filma nerazumljiv. Ovo je film namijenjen filmskim ovisnicima, no čak i oni neće moći pobjeći od njegovih očitih mana.

Josh Brolin oslikava Eddieja Mannixa kao snalažljivog tipa koji ne preza ni pred čim kako bi zaštitio interese studija. Već u jednoj od prvih scena vidjet ćemo ga kako jednoj glumici izmišlja ime pred policijom kako bi otklonio mogućnost skandala. To je Hollywood, novac i moć su sve. Nije stoga čudno da policija okreće glavu na drugu stranu. Izmišljanje imena još je jedna referenca, mjesto na kojem se Coheni igraju s novim imenima MGM-ovih zvijezda. Slično kao što je DeeAnna Moran (Scarlett Johansson) dobila novo ime kako bi izbjegla skandal, izmišljena je recimo i Judy Garland čije je pravo ime bilo Frances Gumm. Taj „rimejk“ imena otišao je korak dalje ponovnim snimanjem nekad uspješnih filmova. Tu Coheni sjajno odigravaju satiru jer je i najuspješniji povijesni spektakl, „Ben Hur“ s Charltonom Hestonom bio nova verzija stare uspješnice iz 1925. godine.

Je li Hollywood koji Coheni ovdje pokazuju onaj koji je spominjao producent David O. Selznick kad je rekao kako se ovdje radi o „hrpi srušenih piramida koja se nikad neće vratiti jer će se urušavati sve dok ne zapuše vjetar koji će otpuhati i posljednji studio“? Jest, ali i nije. Već sam rekao kako Coheni nisu radili dokumentarni film i da njihov Mannix, koliko god nalikovao na stvarnog studijskog siledžiju, nije stvarni Eddie Mannix. On je cohenovska vizija Eddieja Mannixa, poremećen u svojoj fiksaciji, ovisnosti o vremenu. U njihovoj je viziji to čovjek koji se svaki dan ispovijeda, kojem postupci i vrijeme ovise o percepciji. Istoj onoj percepciji zbog koje su studiji pristali na „crnu listu“, istoj onoj percepciji zbog koje se nitko nije usprotivio Joeu Kennedyju kad je kao jedan od osnivača RKO-a tražio da se s filmskih creditsa maknu imena židovskih glumaca i autora. Tu situacija postaje još apsurdnija jer je većina vlasnika studija upravo židovskog podrijetla. No, percepcija je sve. Za očuvanje takve percepcije, čak i u nemogućim uvjetima, tu su likovi kao Eddie Mannix i Ray Donovan. Popularno zvani fixeri, u osnovi ispravljači percepcije.

Studijski sistem je možda propao zbog likova poput Mannixa, ali mogli bismo argumentirati da su zahvaljujući njima toliko dugo i izdržali. Razlog njihove dugovječnosti je i u studijskim zvijezdama. Jedna od najpoznatijih takvih zvijezda je Clark Gable, kojeg se spominje nekoliko puta u toku filma. Njegovog pandana je na neki način glumio George Clooney u ulozi Bairda Whitlocka. Kad vidiš Clooneya u rimskoj odori ne možeš si pomisliti, da je bez obzira na satiru i parodiju, glumac njegove karizme idealan odabir za takvu ulogu. Posvete Hollywoodu tu ne staju, sve do razine dijaloga, pa tako imamo rivalstvo dvaju novinarki koje neodoljivo podsjeća na ono Louelle Parsons i Hedde Hopper. U cohenovskoj verziji dvije pirane tabloida su dvije sestre blizanke, Thora i Thessaly Thacker (glumi ih Tilda Swinton).

Sve to su tipična braća Cohen. Joel i Ethan su se zaigrali pa dotakli i prijelaz s nijemog na zvučni film. To su napravili u maniri koja podsjeća na parodije Mela Brooksa. Lik iskorišten za to je Hobbie Doyle (Alden Ehrenreich), najpoznatiji filmski kauboj. Lik je to poznat po akrobacijama na konju, ali koji nikad ne izgovara nijednu liniju dijaloga. Njegov lik je stavljen u ulogu koja ga treba, pogađate već, redefinirati. Sve se u ovom filmu iznova izmišlja, pa se tako želi izmisliti i „novi Hollywood“. Lice tog „novog“ postaje Hobbie Doyle, lik koji guran u ulogu intelektualnog junaka biva izgubljen, da bi se ponovno našao u stvarnom svijetu. On dobiva šansu postati junak u stvarnosti, tamo gdje bi to trebalo više značiti. U Hollywoodu, međutim, toga postajemo svjesni do kraja filma, važno je samo ono što se zbiva ispred, a ne iza kamere.

Braća Cohen svjesno brišu granicu stvarnog i fikcionalnog. Ono što se događa iza kamere, u kontekstu namjere autora, važnije je od povijesnog spektakla ispred njih. Zaplet kreće kad glavnu filmsku zvijezdu studija otmu „holivudski komunisti“. Cijela priča o opasnosti od njih, na koju se ogromna količina energije potrošila za vrijeme mekartizma, ovdje je svedena u okvir karikature. Komunisti su za sustav opasni koliko i prosječni salonski filozofi, a čitav rasplet situacije s njima stavlja ih u poziciju karikature u jednakoj mjeri u kojoj je posveta ruskom klasiku - „Oklopnjači Potemkin“. Dijalozi tijekom tog segmenta su, međutim, glasna kritika današnjeg Hollywooda. Komunizam i homoseksualnost postali su bauci od papira, priče kojima se plaše ograničeni umovi. Isti oni umovi koji se najprije pozivaju na religiju i kršćanstvo. Coheni tu imaju snažnu poantu. Baš takvi umovi s onim što čini kršćanstvo, kao i bilo koju drugu religiju uostalom, skupom pravila za kvalitetan život uglavnom nemaju – nikakve veze. Ideologije? One su ovdje robovi propagande, onog što se zbiva ispred kamere. Ideologije su djeca iluzija. Sustav, kao i studiji, u ovom ili onom obliku preživljava. „Ave Cezare“ mimo ove propagandne poruke ima hrpu mana, ali njome pogađa bit. Pogledajte samo kino raspored ispred nas. Za početak, slijedi nam novi „Ben Hur“. Ponovno se zatvara krug. Manjine se bune, ali one se uvijek bune. Mase su uvijek voljele Cezare, ma koliko karikaturalni bili.

Šteta je samo što je film toliko prokleto hermetičan da moraš biti koncentriran da bi pohvatao sve reference. Zabavno je to i svaka referenca za sebe funkcionira. Povezanosti ima vrlo malo, kao i karakterizacije likova. Svi su površinski, samo ogrebani. Ako su malo dublje zagrebani, onda su karikature. To je šteta, poruka iza filma itekako ima smisla.

Nažalost, ovako montirana, brzo će se zaboraviti.