DANČI BIRA: "Killer of Sheep / Ubojica ovaca" (1978.) - Diplomski rad za povijest kinematografije. - MovieLand

Postoje filmovi o kojima se priča godinama. Za njih čuješ od raznih ljudi na raznim mjestima, ali ostaju nedohvatni kao nekakva legenda o kojoj se raspreda potiho, šapćući. Takav je svakako „Ubojica ovaca“ Charlesa Burnetta. Film koji je Burnett napravio sedamdesetih kao svoj diplomski rad jedan je od onih koji je zaslužio svoje mjesto u povijesti filma čim je snimljen. Zbog toga sam krenuo u ovu avanturu s visokim očekivanjima, no film je i takva očekivanja nadmašio. Ne bez razloga „Ubojicu ovaca“ nazivaju najvažnijim filmom afroameričke kinematografije, a paradoksalno je da je napravljen za samo 1000 $. Bizarno je i to da je, iz raznoraznih razloga, službeno prikazan tek 2007. godine, gotovo 30 godina nakon nastanka. Dotad je bio jedan od onih filmova „ispod pulta“. Filmski biser dostupan samo rijetkima, a u mitologiji koja se stvorila oko njega, želja svima.

Razlog za tako kasnu premijeru su autorska prava na glazbu. Za ta prava trebalo je platiti 150 000 $, a Burnett kojem je ovo bio diplomski rad, nije imao toliko novca. Često sam se, slušajući o ovom filmu, pitao zašto jednostavno nije iskoristio neku drugu glazbu? Zašto je njegove junake morao pratiti baš tako skup zvučni zapis? Onda mi je, nakon što sam pogledao film, postalo jasno. Glazba je ovdje u ulozi naratora, glazba je vezivno tkivo radnje. Bez baš te i takve glazbe, „Ubojica ovaca“ ne bi bio tako dobar film.

„Ubojica ovaca“ iz naslova je Stan. Posao u klaonici je kao i svaki drugi, običan kao i njegov život. Stan odgaja djecu nastojeći da budu pošteni i iskreni. Pokušava ih sačuvati od svih opasnosti geta. Njegovi su odnosi svakodnevni, imaju svoje uspone i padove, a redatelj nam likove prikazuje dokumentaristički, neposredno. Takav odabir je logičan jer su svi glumci naturščici. Simboliku priče treba tražiti baš u tome, u „običnosti“ glumaca. Burnett je izbjegao stereotipni prikaz Afroamerikanaca koji je dotad vladao na američkim platnima. Komadići „običnog“ života stavljeni su pred nas kao niska, mala slagalica života, odijeljena samo glazbom koja nas priprema za sljedeći čin. Još jedna potvrda zašto je film nezamisliv bez glazbe. Ona je pripovjedač i narator. Ona nas vodi kroz film.

Etta James, Dinah Washington, Louis Armstrong, Earth and Wind, Paul Roebson, Elmore James, Scott Joplin… To su samo neka od imena koja čine kulisu ovog filma. Svi oni imaju zajednički nazivnik u priči koju nam Burnett znalački servira. Svi oni govore kako je Stanova Amerika „ta zemlja gorčine“ koja je ujedno i „njihova Amerika“. Realizam stoji usporedno s takvom glazbom. Pred nama je zemlja bez nade i perspektive. Mučna zemlja, puna gorčine. Jedinu nadu Burnett ostavlja djeci i to nam daje do znanja prekrasnim redateljskim potezom. Dok Stan vodi ovce na klanje, kamera prelazi s ovaca na djecu koja se igraju na obližnjem igralištu. Kao što nož čeka ovcu u klaonici, tako i geto čeka ovu djecu. Metafora je jasna, jer dok se utroba zaklane životinje grafički jasno istresa na asfalt Los Angelesa, shvaćamo da će većina djece koja se nalazi ispred nas doživjeti istu sudbinu. Većina ove djece su, metaforički gledano, poput ovaca koje čekaju klanje. Uspjet će samo rijetki.

Je li zaista sve čemu se mogu nadati apatija, agonija i sivilo koje fotografijom i odabirom monokromatskog prikaza servira Burnett? Ima li ipak, u svom tom sivilu, naznaka nade? Stan se odbija predati, prihvatiti realnost koju mu nameće geto. Odbija stereotipe koji ga okružuju. Moto njegove okruženja onaj je na koji smo navikli od Hollywooda: „Ako si crnac, moraš ubijati da bi preživio“. Tim geslom, cijela rasa postaje svedena na zvijer, na animalistički instinkt. Stan se nastoji održati iznad toga, nastoji živjeti neopterećen gangsterima i stereotipnim očekivanjima. Iako ostavlja dojam kako je sve to maska, iako u toku gledanja očekujemo da će se mjehur rasprsnuti i da će Stan pokleknuti pred očekivanjima, do kraja postaje jasno da bi nam Hollywood, a ne Burnett, ponudio takav svršetak. Burnett postaje poput Stana u ovom filmu. Obojica nadilaze klišej. Upravo zato, ni za Stana ni za Burnetta, nada nije izgubljena. Ako ostaneš iskren prema sebi, moraš uspjeti.

Simbolika ovog filma upravo je u tome, ranije spomenutom animalizmu. Naime, Stan možda jest „Ubojica ovaca“, no on ne zadovoljava ono gore citirano geslo geta, geslo stereotipnog pristupa preživljavanju. Njegove ovce umiru jer je to posao poput svakog drugog, daleko su opasnije one metaforičke ovce koje nastradaju jer se to od njih očekuje. Upravo zato važno je još jednom naglasiti poantu ovog remek-djela: možeš ubiti ovce, možeš prosuti njihovu utrobu na asfalt Los Angelesa, mogu te napadati i podcjenjivati jer ne slijediš opskurni i očekivani „gangsterski kod“, ali po noći barem možeš zaspati. Pa makar brojeći ovce da uspiješ. U tom se komadu sačuvane ljudskosti, snova koji su preživjeli apatiju postwatergateovske Amerike krije preostala nada. Taj komadić, naime, Stanu nitko ne može oduzeti.

SAD u „Ubojici ovaca“ je siv, moralno upitan, pa čak i apokaliptičan. Stan u jednom razgovoru prislanja šalicu kave uz obraz i kaže da ga taj osjećaj podsjeća na vođenje ljubavi. Uz sve nabrojano, uz okruženje u kojem živi, sačuvao je tu emociju. Sve dok to može zamisliti, kao da nam sugerira Burnett, geto i nije tako loš.

Sve to čini „Ubojicu ovaca“ poetskim filmom. Otvoren je mnogobrojnim interpretacijama i gledatelju ostavlja prostor da ga „nadopiše“ i nadopuni. Zbog toga Burnettu treba zahvaliti. Ovo je jedan od onih filmova zbog kojih se pišu recenzije. Film koji se ne isplati samo pogledati, nego onaj koji se nikako ne da zaboraviti.