DRUGA STRANA FILMA: EMANUELLE RIVA (1927. - 2017.) - Emocija koja opstaje.

Ponekad stvari prođu ispod radara. Prijelaz iz siječnja u veljaču ostavio nas je bez jedne od najvećih europskih glumica svih vremena, a nisam primijetio da je tom važnom odlasku posvećena pažnja veća od nekoliko fusnoti. Zato, vrijedi se na Movielandu prisjetiti što je europskom i svjetskom filmu značila Emanuelle Riva. Bez obzira pamtili ju po perfektnoj ulozi u filmu „Hirošima, ljubavi moja“ ili recentnoj pamtljivoj predstavi u filmu „Ljubav“, Emanuelle Riva ostat će u sjećanju ljubitelja filma kao jedna od onih posebnih glumica, pravih glumačkih legendi čije izvedbe žive i onda kad njih više nema.

U razdoblju između 1959. kad je Resnais snimio „Hirošima ljubavi moja“ i 2012. kad je Haneke snimio „Ljubav“ Emanuelle Riva pozicionirala se kao jedna od najvećih francuskih i europskih glumica. Priča o ljubavi mlade Francuskinje i japanskog arhitekta, zasnovana na romanu Marguerite Duras, govorila je o posljedicama rata koje se osjete i u miru. No, priča o Hirošimi govorila je i u snazi ljubavi na mjestu koje je u potpunosti devastirano, uništeno, najsnažnijim oružjem u povijesti ljudskog roda. Taj podtekst prema kojem je ljubav jača od oružja (i zla) nešto je što će trajno obilježiti karijeru Emanuelle Rive.

Njena nesvakidašnja ljepota, u kombinaciji s uvjerljivim interpretacijama likova stvorila je od Rive glumicu koju u toj posthirošimskoj fazi pamtimo po spoju lirike i ranjivosti, a opet toliko lišene patetike tipične za holivudsku studijsku produkciju tog doba. Njene heroine kakve je utjelovljavala uz suradnju s redateljima kao što su Jean-Pierre Melville ili Georges Franju često su kroz inteligenciju tražile slobodu, kroz snagu karaktera emancipaciju. U tom je smislu Emanuelle Riva nadrasla francuski novi val i postala svevremenski simbol ženstvenosti i feminizma iako su međuigre s glumcima poput Jean-Paula Belmonda (u Melvilleovom „Léon Morin, svećenik“ (1961.)) navodile na drugačiji zaključak. U tom razdoblju posebno je važno istaknuti fenomenalnu ulogu u filmu „Thérèse Desqueyroux“ (1962.) gdje je u ulozi žene koja nastoji izbjeći buržoaski mentalitet svoje okoline sukobila konvencije i spojila noir i novi val u verziji neke moderne, poremećene „madamme Bovary“.

Sve to stvorilo je od Emanuelle Rive zvijezdu art-filma. Zvijezdu francuskog novog vala koja se u kasnijem umjetničkom radu često pojavljivala u tipiziranim ulogama majčinskih figura koje je igrala dovoljno pamtljivo da ostanu u sjećanju. Među takvima posebno mi se ističe uloga u „Tri boje: Plavo“ (1993.) gdje je njen glumački senzibilitet izvrsno iskoristio Kieslowski. Vjerojatno bi sve i ostalo na ikoni art filma i pamtljivim sporednim ulogama u kasnijem razdoblju da Riva nije odigrala još jednu veliku ulogu za koju je zasluženo nominirana za „Oscara“ i koja je pokazala kako godine ne moraju biti prepreka u pokazivanju glumačke veličine.

Ulogom u Hanekeovom filmu „Ljubav“ 2012. godine, Emanuelle Riva je, već u poznim godinama, pokazala sve nijanse mentalnog propadanja koje dolaze sa starijom dobi, a nemali broj kritičara zadržao se na kontrastu te uloge u odnosu na opće prihvaćenu sliku koju je publika, ali i kritika općenito imala o njoj. Taj zaokret, kakav mnoge mlađe glumice nisu u stanju izvesti, govori o snazi glumačke izvedbe, ali i mogućnosti da utjelovi lik koji usprkos propadanju na fizičkoj i mentalnoj razini zadržava dostojanstvo i postojanost na razini emocije, instinkta i nagona.

Na taj je način Emanuelle Riva sjajno zaokružila simboliku modernog feminizma koju je sama predstavljala koncem pedesetih i ranih šezdesetih s krhkošću i osjetljivošću tijela i duha koja dolazi protokom vremena. U jednom i u drugom slučaju, poruka je slična. Jer, dok se u Hirošimi mogao uništiti grad, tako je u Hanekeovom filmu moglo propasti tijelo. U oba slučaja postojana je ostala emocija, izdignuta iznad uništenja i propadanja. Za potrebe oproštaja, možemo reći da je u oba slučaja za sva vremena o(p)stala i Emanuelle Riva.

Iako je, eto, više nema.