RECENZIJA: Druga sezona "Daredevila" preispituje superjunake.

Razmišljajući što da napišem o drugoj sezoni Marvelova „Daredevila“ shvatio sam da ne mogu odgovoriti na pitanje koja mi je sezona bolja. Prva je imala svoje draži što se tiče uvođenja lika i upoznavanja sa Daredevilovim svijetom, a druga je taj svijet proširila dodatnim likovima koje ćemo dalje sretati unutar Marvelovih filmskih priča. Za oba lika što smo ih upoznali u sezoni možemo reći kako su konačno dobili odgovarajuće adaptacije na ekranu iako s pozadinskom pričom Franka Castlea nisam sasvim zadovoljan. Druga sezona „Daredevila“, bez obzira na sve to, predstavlja jedan od vrhunaca moderne televizije i uspijeva na zadovoljavajuć način spojiti dramu, akciju, borilačke vještine i prstohvat komedije u spoj kakav nećemo često naći na televiziji.

Zanimljivo je primijetiti kako se druga sezona ne odvija pravocrtno poput prve. Ne postoji u njoj samo jedan negativac, već je sve kompleksnije. Brišu se crno-bijele linije, negativci mogu postati pozitivci i obrnuto, a svijet Hell's Kitchena i dalje je jednako mračan i depresivan kao u prvoj sezoni. Uskoro ćemo u kina pogledati dva filma koja preispituju ulogu superjunaka i njihovu opravdanost u društvenom kontekstu. Već „Batman vs. Superman“ postavlja pitanje „tko čuva svijet od superheroja“ dok je to isto pitanje (kao i pitanje kontrole unutar represivnog aparata) postavljeno i u „Kapetan Amerika: Građanski rat“. Naravno, korijeni tog pitanja vuku se još od Mooreovih „Čuvara“, a upravo je Frank Miller čovjek koji se poigravao time i u „Povratku Mračnog Viteza“ i u „Daredevilu“. Stoga nije čudno što je baš to pitanje jedno od glavnih u drugoj sezoni „Daredevila“. Na tragu one kako „s velikim moćima dolazi i odgovornost“ postavlja se pitanje tko je samozvane provoditelje pravde ovlastio za tu odgovornost.

Prve četiri epizode mogu se opisati kao „Frank Castle vs. Matt Murdock“ kratka priča, a baš se u njihovom nadmudrivanju (i akcijom i dijalozima) može pronaći odgovor na pitanje jesu li superjunaci uopće potrebni. Osim već i u prvoj sezoni standardno dobrog Charlieja Coxa u ulozi Matta Murdocka/Daredevila, ovdje imamo zanimljiv kontrast u Jonu Berenthalu (kojeg znamo iz serije „Okružen mrtvima“) u ulozi Franka Castlea/Punishera. Nakon Raya Stevensona, Thomasa Janea i Dolpha Lundgrena teško je promatrati Berenthalovog Punishera u istom kontekstu. No, to ni ne treba tako gledati jer je njegov Punisher možda i najozbiljniji uvid u lika, s nešto psihologizacije i razumijevanja unutrašnje motivacije, a da se opet ne izgubi nit ludila i nasilja koju Punisher treba imati. Zamjerka je jedino što smo ovdje na neki način vidjeli i svojevrsnu origin priču njegova lika, pa je pravi vizualni identitet koji Punishera čini toliko omiljenim pokazan tek u zadnjoj epizodi. Naravno, prepoznat će oni koji su gledali prvu sezonu „Daredevila“, sličnu je progresiju imao i naslovni lik u prvoj sezoni. Koliko god mi je to mala zamjerka, čini mi se da se istodobno radi o garanciji da će Punisher dobiti i svoju seriju/film u skorijoj budućnosti. Njegova je popularnost prevelika da se to ne bi dogodilo.

Osim njih dvojice treba istaknuti i stalnu postavu serije. Već u prvoj sezoni odlični su bili Elden Henson kao Foggy Nelson i Deborah Ann Woll kao Karen Page. Također, već u prvoj sezoni dalo se primijetiti da je za Karen pisana opsežnija uloga od one u stripu, a to je dodatno došlo do izražaja u drugoj sezoni. Karen je ovdje svojevrsni pandan Supermanovoj Lois Lane, pa je hrabra, pomalo naivna asistentica/istraživačka novinarka koja u toj slijepoj naivnosti često zalazi tamo kamo čak ni Daredevilu ne bi palo na pamet. Bojao sam se da nas čeka ljubavni patetični moment između Page i Murdocka koji me podsjećao na ogavnu Olicity iz „Arrowa“, ali na sreću taj se strah pojavio samo u jednom trenutku u sezoni. Uloge negativaca ovog su puta raznovrsnije, a drago mi je primijetiti da se u manjem opsegu u drugoj sezoni vraća i Vincent D'Onofrio kao Wilson Fisk. To i nije neki spojler jer uloga glavnog negativca ipak ne pripada njemu. Kroz sezonu ćemo uočiti još neke likove koje smo upoznali ranije, a moram priznati da sam podsvjesno očekivao Jessicu Jones u nekom trenutku. Nju je implicitno naznačila Rosario Dawson u ulozi medicinske sestre, ali jaču poveznicu između dvije serije ćemo nažalost očito pričekati.

Posebnu vrijednost drugoj sezoni „Daredevila“ daje Elektra, zajedno sa svojom pozadinskom pričom. Lik je to koji je istodobno fatalna žena u noirovskom stilu, ubojica i borac, ali i ljubavni interes glavnog junaka. Iako se neki elementi njene priče mogu smatrati naivnima, lik Elektre ovdje funkcionira daleko bolje nego u ranijim izvedbama kad ju je glumila Jennifer Garner. Svakako, to treba zahvaliti odličnoj ulozi Elodie Yung.

Nakon uvodne četiri epizode s Punisherom, sezona se nastavlja baš kroz Elektrinu priču da bi se kasnije obje priče povezale. Po meni je dobra odluka scenarista da u drugoj sezoni, za razliku od prve, primjene nelinearno pripovjedanje pomalo zasjenjena lošijim krajem sezone. Pošto ovdje ne želim kvariti užitak gledanja onima koji nisu pogledali drugu sezonu, ne mogu ulaziti u razloga zašto je to tako, ali mogu reći kako sam svršetak druge sezone djeluje nepotrebno naivno i isforsirano. Sva tri lika su se, naravno, pri kraju sezone našla na istom mjestu no ovakva serija da bi bila na svom maskimumu treba snažnog antagonista. Prva sezona „Daredevila“ imala je Kingpina, „Jessica Jones“ je imala Killgravea, a druga sezona „Daredevila“ ima – nikog naročitog. S jedne strane imamo svojevrsni mračni superherojski team-up, a s druge nekoliko slabijih antagonista koji naprosto ne iskorištavaju puni potencijal naših junaka. Na sreću, interakcije između njih su dovoljno snažne da zadrže pozornost, a pogotovo su scene koje uključuju Punishera (u kombinaciji s bilo kim od likova) neke od najboljih trenutaka čitavog serijala. Nažalost, ta razina nije stalna. Prevelike su amplitude. Pogotovo kako se sezona približava kraju.

Bez obzira na to, druga sezona „Daredevila“ ponudila nam je vrhunsku stripovsku adaptaciju, neusporedivu s primjerice CW-jevim „Arrowom“ koji je u slobodnom padu već neko vrijeme. Usprkos nešto lošijem kraju sezone, odnos s likovima je produbljen, uvedene su neke nove face i stvoren je teren za buduće pothvate. Netflix i Marvel rade dobar posao. „Daredevil“ pokazuje da je moguće napraviti seriju ovog tipa koja će biti istodobno akcijska, dramska, sjajnih koreografija, a da opet ima i nešto komedije. Nasilje? Da, naravno da ima nasilja. Da je tu Punisher, a da nema krvi i nasilja bilo bi loše. No, za razliku od većine ovakvih produkcija ovdje nasilje ima svoju svrhu.