Iza nas je drugi tjedan emitiranja "Crno bijelog svijeta". U odnosu na prvi, donekle razigraniji i opušteniji ali i s već otprije detektiranim manama koje se ponavljaju. Još uvijek je temeljni problem serije što pokušava strpati previše različitih žanrova u priču pa ostavlja dojam nerazrađenosti. Kako je iza nas više od dvije trećine emitiranja rekao bih da serijom možemo biti zadovoljni iako su pojedine epizode tjedna više koketirale s karikaturalnošću nego što je to bio slučaj ranije. "Crno bijeli svijet" je, svim manama usprkos, hvalevrijedan produkcijski pothvat HRT-a koji je očito uspio pobuditi sjećanja na prošla vremena. Posebno primjetan plus je zainteresiranost mlađe generacije za glazbu u seriji i edukacija o životu u osamdesetima nezamislivom današnjoj "Facebook" generaciji. Sve to skupa budi nadu kako će "Crno-bijeli" svijet dobiti i drugu sezonu. Ne samo zato kako bi ispravio neke očite propuste u scenografiji, nego i zato kako bi na kvalitetan način dobio priliku zaokružiti predratno desetljeće o kojem se prečesto progovara iz perspektive devedesetih a premalo iz perspektive mladih koji su ga proživjeli i koji su ga ponekad skloni pretjerano romantizirati.
Titova smrt je ispala zgodna granica između prvog i drugog tjedna serije, a u epizodi "442 do Beograda" otkrili smo kako su Kipovi dani u vojsci napokon odbrojani. U petoj epizodi serije oproštaj od vojske i derbi "Dinama" i "Zvezde" u Beogradu doveo je gotovo sve naše junake u metropolu bivše države. Žac, Nenad i Jura upali su nevolje na nogometnoj utakmici, Kipo i Žungul su nastojali "odraditi" intervju sa Slađanom Milošević, dok su Una i njen bend naletjeli na partijskog sekretara koji zelotski pokušava ostvariti svoj značaj na manifestacijama povodom Titove smrti. Ova je epizoda možda i scenaristički najkomičnija epizoda tjedna i u njoj se najbolje vidjelo kako tri različite generacije funkcioniraju u seriji. Partijski su dužnosnici u svim epizodama tjedna pomalo karikature (vjerojatno s razlogom, kako bi se izbjegla pretjerana politizacija serije). Zabavan je bio skeč između Kipa i Slađane Milošević ponovno tematizirajući vječnu temu svih vojničkih filmova (odnos vojnika i djevojke s postera/duplerice). Ova se epizoda pozabavila i par-nepar vožnjom, Danom mladosti i konceptom partijskih funkcionera u omladinskim organizacijama koje bi bilo zanimljivo vidjeti i u nekim kasnijim fazama osamdesetih (da ne kažem i devedesetih). Makar takvi "gorljivi" (ideološki isprani) tipovi u svakom sustavu nađu svoje mjesto.
Šesta epizoda "Ne računajte na nas", možda je i centralna epizoda tjedna. Junaci su se u međuvremenu vratili iz Beograda u Zagreb u okruženje u kojemu i autori serije najbolje funkcioniraju. Nekoliko je razloga zbog kojih ovu epizodu smatram najboljom proteklog tjedna. Fokus se s općenitih društvenih tema u prethodnoj epizodi ovdje vratio na naše junake, poglavito na odnos Marine i Kipa. Ono što je posebno zanimljivo istaknuti kad je taj odnos u pitanju jest da je sve do osme epizode uspješno izbjegnut sapunica efekt u samom njegovom razvoju i da je, možda baš zbog doziranog Marininog pojavljivanja, taj odnos postao jedna od najzanimljivijih aspekata serije. Već sam u ranijem tekstu rekao kako Sara Stanić i Filip Riđički "ukradu show" u svakom zajedničkom pojavljivanju a ova epizoda u potpunosti potvrđuje tu tezu. Ovdje je njihov odnos na jedan simpatičan način dosegnuo višu razinu, a njihovi su dijalozi pogodili pravu mjeru između klišeja i realnog dijaloga. Zanimljivo je bilo vidjeti i Žacove nevolje oko upisa srednje škole i pitanje koje je i danas aktualno koliko god mi o njemu šutjeli - potegnuti vezu ili probati bez nje? Epizoda šest vrti se i oko tog pitanja dotičući onaj segment "javne tajne" o kojoj svi sve znaju ali malo tko govori iskoristivši baš taj moment da razvije odnos između Dominika i Žaca. Ono što je započelo klimanjem glave preko retrovizora, nastavilo se razgovorom oko vjere u vlastite mogućnosti. Karlo Maloča je zbilja sjajan i lik mu je evoluirao u odnosu na prvi tjedan. Čini mi se da se Mirković najviše prepoznaje u njegovom liku i možda baš zato on u drugom tjednu izrasta u najrealnije napisanog protagonista. Još jedan bitan aspekt ove epizode je odnos Une i Šilje u kojem Una potvrđuje tezu prošlog teksta o tome kako "voli dečke starije od nas" i vraća u te dane prvog ili drugog srednje u Zagrebu kad je prosječni klošar koji zna prodat "spiku" bio puno bitniji od vršnjaka kojeg cura ne primjećuje. Svi smo to jednom prošli i zato se možda tako lako poistovjetiti sa Žacom i njegovom nesretnom zatreskanošću u Unu.
Anica Dobra je majčinski djelovala kao korektiv Uni, igrajući nekad i malo iskarikiranu rolu žene koja predobro zna sve nevolje djevojačkog puberteta, vjerojatno u Uninom Šilji prepoznavajući i nekog svog "Šilju" o kojem ne znamo ništa. Sreten Mokrović i Jelena Miholjević su se izdigli iz blijedih izvedbi u prvom tjednu i to možemo pripisati daleko većoj pozornosti danoj njihovim likovima ovog tjedna. U petoj epizodi je bilo interesantno vidjeti Kseniju u brizi za Žacov upis u srednju a i Jura je tu (usprkos melankoliji i nezainteresiranosti njegovog karaktera) odigrao prilično važnu ulogu. Drago mi je bilo vidjeti da se nakon lošije epizode na vikendici dinamika odnosa između Jure i Ksenije, ali i Dominika i Žaca produbljuje na način koji se odmiče od već poznatog sapuničastog rada koji smo imali prilike vidjeti u ranijim domaćim produkcijama. Dodatni šlag na šestoj, dosad i najboljoj, epizodi "Crno bijelog svijeta" su vježbe civilne zaštite. Uzimajući sve to u obzir rekao bih da je "Ne računajte na nas" karakterno najjača epizoda "Crno bijelog svijeta" ne samo u drugom tjednu, nego i kad uzmemo u obzir sve dosad emitirane epizode. Jelena Miholjević je u ovoj epizodi konačno dobila rolu koja ju izdiže iznad one neurotične bivše (a i sadašnje) žene s mentalnim sklopom kućanice. To je u svakom slučaju dobro za seriju jer je upravo karakterizacija likova starijih od 30 bila najslabiji dio serije u prvom tjednu.
Nažalost, nakon klimaksa koji je serija dosegla u šestoj epizodi, sedma i osma epizoda tjedna su bile nešto slabije. To treba shvatiti uvjetno jer su se u obje epizode otvorile neke dodatne karte koje će u završnom tjednu emitiranja zablistati u punom sjaju. U sedmoj epizodi "Što je to u ljudskom biću" dobili smo dvostruki program Davorina Bogovića. Bogović je glumio šljakera u tvornici olovaka kod kojega rade Nenad i Žac, a istodobno je u izvedbi Ivana Ožegovića dočekao Kipa i Žungula u Dubravi. Bilo je simpatično vidjeti Kipovo grozomorno odbijanje ideje o novom pjevaču "Prljavog Kazališta" ako Bogović nastavi kasniti na probe, makar se u ovoj epizodi očigledno pretjeralo s referencama. Dok je ova s "dvostrukim Bogović albumom" super funkcionirala nepotrebno je bilo referiranje na "Djevojke u ljetnim haljinama" i naguravanje Rundeka u cijelu priču. Bez obzira na to, pijanstvo Žungula i Kipa u Dubravi bilo je jedan od zabavnijih momenata u priči makar je cijela priča izgledala kao epizoda u epizodi, potpuno nevezana za ostatak radnje i druge likove. Također, zgodno je primijetiti kako Kipo bez obzira na svoju fascinaciju Marinom i dalje ulijeće svemu ženskom što hoda, pa tako već skuplja zavidnu kolekciju. Slađana Milošević, konobarica u Dubravi, Debbie Harry i kolegica iz srednje u zadnjoj epizodi. Možemo to podvući pod crtu Marina je ljubav, ostale su usputne ali mi ni to ne djeluje odveć uvjerljivo.
Konstanta serije je Slavko Sobin. U ulozi Žungula djeluje kao vezivno tkivo svih ostalih likova a nakon dvije trećine sezone možemo i njemu naslutiti još bitniju ulogu u epizodama koje dolaze. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li scenaristi produbiti tragove koje su nam ostavili u zadnjoj epizodi oko mističnog "Popaja" (dilera travom) i samog Žungula koji bi (ako mi se tolerira pogađanje) vrlo lako mogli ispasti ista osoba.
Osma i posljednja epizoda ovog tjedna "Trgovci srećom" dodatno je zakomplicirala odnos Kipa i Marine ali i dovela narodnu miliciju u centar priče. Marina je cijelu seriju lik koji nije lako osvojiti, a u ovoj smo epizodi naučili da koliko god teško do nje došli, još je lakše bez nje ostati. Naravno, pitanje je koliko će pretvaranje do ove epizode uspješno razvijanog odnosa Kipa i Marine u sapuničastu priču pomoći cijeloj seriji jer se dosad to vrlo uspješno izbjegavalo. Recimo da svaka ljubav treba takve momente, a ako smo vidjeli da Kipo taj odnos shvaća "zdravo za gotovo" možda događaji u ovoj epizodi ipak imaju smisla. Žungul i on su i inače puni "sjajnih ideja" ali ova posljednja o narkomanima na klupicama ispred SC-a spada među veće bisere dostojne "Alana Forda". Nakon što Kipo završi u milicijskoj stanici kod inspektora Stanića obojica će vjerojatno dvaput razmisliti prije nego što se ponovno odluče na slične pothvate. U ovoj smo epizodi dobili i konačno zaokruživanje odnosa Une i Šilje koji je nadam se zbilja odsvirao svoje i toplo se nadam da neće preskakati u narednim epizodama kao izgrebana gramofonska ploča. Žac je stalna podrška Uni u svim njenim adolescentskim lutanjima i nadam se (iz čiste simpatije) kako neće još puno vode proteći ispod Savskog mosta prije nego Una to prepozna. U ovoj smo epizodi, također, svjedočili kvartovskom obračunu a nadam se da ćemo u narednim epizodama nešto vidjeti o onim Trnje-Trešnjevka konfliktima o kojima se puno priča, a sjano ih je ovjekovječio i Vanja Spirin.
Ono što moram primjetiti je konačno uključivanje Jure Kipčića u priču na način koji odudara od onog "partijskog funkcionera". Njegov put u Moskvu (kao jedan od njegovih sugovornika pojavljuje se i mladi Putin), nevolje sa Žacovim upisom srednje i posljednja epizoda u kojoj ide ispravljati "krive Drine" ispisali su profil Jure Kipčića koji je u mnogočemu kontradiktoran. Vidimo da jabuka ne pada daleko od stabla po tome što je i Jura kao i Voljen kolekcionar žena, ali isto tako dotad nezainteresiran i "ne talasaj" Jura u zadnjoj epizodi tjedna puca pod pritiskom pa kreće u kihotovsku borbu protiv vjetrenjača. Iako ima momenata kad iskazuje nazadovoljstvo, Jura uglavnom prihvaća sugestije i oslikava sliku klišejističkog partijskog rukovodioca. "Bolje biti Don King nego Don Quijote" jako lijepo oslikava Jurinu transformaciju. Dok Žaca uvjerava kako se sustavu moraš prilagoditi jer te inače zgazi u posljednjoj epizodi tjedna i sam postaje idealist. Nije mi to funkcioniralo jer je kroz čitav serijal odavao dojam osobe koja, da parafraziram Balaševića, zna "plivati u mutnoj vodi".
Da zaključim, nije mi ambicija u ovim kritikama nabrajati scenografske i faktografske propuste "Crno-bijelog svijeta", toga ima i previše po društvenim mrežama i drugim medijima. Ambicija koju imam pišući ove tekstove je istražiti mogućnosti koje serija nudi, sve u nadi da će se razviti u seriju kakvom ima perspektive postati. Već sam nekoliko puta u raznim filmskim grupama zbog toga nazivan "nepopravljivim optimistom" ali ne mogu si pomoći. Likovi u seriji, koliko god mana imali, kao zabava odlično funkcioniraju i "Crno bijeli svijet" je nakon dugo vremena prva domaća serija zbog koje se ljudi žure kući kako bi stigli pred televizore. "Crno bijeli svijet" se zasad okrenuo oko dvije trećine svoje osi. U seriji je, kako tome i odgovara, jesen. U preostale četiri epizode još se neke stvari trebaju dogoditi koje su za omladinsku kulturu onog doba bile iznimno bitne. Već u narednoj epizodi zanima me moguća referenca na "Gdanjsk osamdesete". Između ostalog, u prosincu se dogodila stvar koja je, više nego išta drugo te godine, potresla svijet popularne kulture. Na ulazu u svoj njujorški stan ubijen je, naime, John Lennon. Hoće li autori serije povući opreku između Lennonove i Titove smrti koju im je nametalo rukovodstvo Partije? Kako će akteri serije reagirati na oba događaja koja su obilježila 1980. ?
Nadam se da ćemo sve to otkriti u završnom činu "Crno bijelog svijeta" i da će, zapravo, osamdesete tek početi. To bi značilo da serija ide i u drugu sezonu. Sezonu u kojoj se dosta kritika i zamjerki može ispraviti. "Crno bijeli svijet" i dalje drži prolaznu ocjenu. Nakon "Počivali u miru" (što je ipak drugi tip serije) HRT je ponovno producirao seriju koju se isplati gledati. Produkcije zbog kakvih se isplati plaćati pretplatu trebale bi biti jedna od glavnih aduta javne televizije. Nadam se da će to i dalje ostati praksa ne Prisavlju jer ovakve stvari, svim manama usprkos, više doprinose reputaciji ozbiljne televizije od preskupih reality programa koji svi odreda liče jedan na drugi.
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NoDerivatives 4.0 International License.