RECENZIJA: "1944." (2015.) - Kako kroz rat stvoriti mitove i Babaroge? - MovieLand

Kad veliki ratuju, mali nastradaju. To bi nekako bio sažetak estonskog ratnog filma „1944.“ Da bi ga bolje razumjeli, nužno je poznavati kontekst u kojem se našla Estonija u Drugom svjetskom ratu. Nakon što je proglasila neutralnost u sukobu, postala je žrtvom sovjetske okupacije. Nakon Hitlerove invazije na SSSR samo je promijenila okupatora. Godina iz naslova je posebno važna. Njemačke snage su u povlačenju, sovjetska se vojska vraća u Estoniju, a Estonci ratuju i za jedne i za druge. Nije im ostavljen izbor. Sudbina malih nacija u velikom sukobu je podjela na „njihove“ i „naše“ bez da se točno zna tko su ustvari „naši“, a tko „njihovi“ u toj priči.

„1944“ sjajno hvata nit „izgubljenog malog naroda u bitci velikih sila“, ali isto tako podliježe svim onim manjkavostima koje obično imaju nacionalne kinematografije kad hoće napraviti veliki film s mitološkim reperkusijama (vidi „Duga mračna noć“). Ovdje su junaci filma stavljeni u pozicije kojih se ne bi postidio ni Bata Živojinović. Naime, u nemalom broju situacija estonski se vojnici (u bojama Wermachta da se razumijemo) odupiru višestruko jačem neprijatelju čiji su potezi unutar filma toliko nerazumni iz bilo kakve vojne ili ljudske logike, pa često Sovjeti u bitkama s Estoncima izgledaju kao ovce pred klanje koje bezglavo trče pred puške naših vrlih junaka.

Kad se to oduzme, pokušala se ovdje čak ispričati i karakterna priča. Zagrebalo se po toj neodlučnosti i nemogućnosti odabira između dva zla, dalo se ljudima priliku da pokažu koliko odvratne reperkusije može imati rat na jedan narod koji tim ratom ne može puno dobiti, a čini se da konstantno gubi. Redatelj Elmo Nüganen pokušao je dati perspektivu borbe protiv nacizma s jedne i boljševizma s druge strane, ali sve što je uspio postići je nesrazmjer između demonizacije obiju strana u sukobu. Jasno mi je da se ovdje trebalo postići dojam žrtve estonskog naroda koji bi bio usporediv s onom gnjusobom koju su vojnici SSSR-a izveli pred ulazak u Varšavu, ali scenaristički film podbacuje gotovo u potpunosti u trenutku kad sovjetski zrakoplov bez reda i zakona puca na izbjegličku kolonu koja se sastoji od žena i djece. Ta scena je, što se mene tiče, predstavljala vrhunac antiruske propagande u ovom filmu. Sve mi je nekako vrištalo „Putin je novi Hitler“ pa sam ga jednostavno nakon dvije trećine filma prestao priču doživljavati ozbiljno. Ne, to nije povijesni film. To je propagandni film. Razlika je očita. Film u kojem su neprijatelji muhe, a vojnici muhomlat je propagandni film kojem nikad nije ni bila namjera da bude autentičan.

To je šteta. Ideja je odlična, za nas posebno korisna, jer pokazuje kako sindrom nevažne strane svjetskog konflikta nije zaobišao nikoga. Lako je osuđivati i promatrati stvari s odmakom, iz današnje perspektive. Ako se mentalno barem na trenutak vratimo u ono vrijeme i postavimo si pitanje s kakvim su informacijama raspolagali stvarni akteri ovakve priče onda nam njihovi postupci postaju nešto jasniji. „Htio sam samo dečke vratiti kući“, kaže jedan od likova.

Za one koji su ostali tamo rat je već završio. Za one koji su se vratili nova vrsta rata tek počinje. Jesu li se za takvu državu borili? Zastava podignuta u Tallinu nije ona pod kojom su se borili. Čak i kad je postalo jasno da će Hitler izgubiti rat i da njemački poltroni polako ostaju bez riječi, vojnici su nastojali izvršiti zadatak. Nakon niza peripetija („nismo bili ni svjesni kako smo odjednom postali Crvena Armija“) u Tallinu se diže sovjetska zastava. Sve do 20. kolovoza 1991. Estonija je bila dijelom Sovjetskog saveza.

Naučili smo da mlade nacije stvaraju svoje mitove gdje god stignu. „1944“ je snimljen kako bi podržao jedan takav mit. Problem je samo što prilikom stvaranja većine nacionalnih mitova povijest nužno pretrpi pomodarske revizije. Pojednostavljeno, konstrukcija mitova ne podrazumijeva dekonstrukciju istine.

Sovjeti su slomili kičmu nacističkom ratnom stroju i bez njihove kontinuirane borbe na Istočnom frontu Saveznici vrlo vjerojatno ne bi dobili Drugi svjetski rat. Nacizam/fašizam je u svim oblicima neprihvatljiv i nikakva revizija neće to promijeniti ma koliko se god trudila. Slobodu kakva je ovdje opisana ne definiraju -izmi i okupacije nego ljudi koji su otišli u rat koji nije njihov i u kojem je strana za njih unaprijed odabrana.